Dok okretanje kotača automobila narušava spokojnu tišinu kruševskog jutra, jedan majstorski odsviran gitaristički solo oduzeo mi je dah.I dok mislim da ću uspjeti natjerati prvu suzu da ne krene iz oka, prigušeni i toliko surovo romantičan bariton Rade Šerbeđije rastjerava i posljednju iluziju.
''Želio bi da mi posljednji koncert bude u Kruševu''.
Koliko jednostavno, a koliko snažno.Nikada neću saznati što je natjeralo postojano nasmijanog Tošu da Miroslavu Rusu precizno do boli objasni svoju sudbinu, tog jutra u holu jednog hrvatskog hotela.Ponovo zvuci gitare izlaze iz poluotvorenog stakla automobila i stapaju se sa jutarnjom gradskom bukom.
Kratka vožnja ulicama ukrašenim kućama zadivljujuće arhitekture pred kojom bi zatreperio i Le Corbusier završava na slavnom Gumenju.Mjesto koje je 2003. ječalo zvucima njegove pjesme i prijatelja.Sada me na tom mjestu dočekala prekrasna građevina, mnogo ljepša i uzvišenija od svih fotografija i animacija koje sam bila u mogučnosti pogledati proteklih mjeseci.
Šerbeđijine riječi još uvijek mi obuzimaju misli:Tamo ću vas jednom sresti, u tišini vječnog mira..
Pitam se, jesam li stigla na još jedno otpjevano mjesto?
Prekrasno zelenilo oko Spomen-kuće i njegova netom posađena trešnja bojaju moj prvi pogled sa svim bojama tuge.Uputila sam se prema ulazu.Sa prvim korakom kroz objekt počela sam osjećati duh svega što je On značio- glazba, ljepota, duhovnost, toplina.Dočekali su me stihovi ''Tajno moja'' , koji se kao vitraj razlijevaju ogromnim bijelim staklom.Pogled su mi privukle 3 gitare, a sjećanja naviru kao kiša.Često smo pri našim intervjuima glazbom stvarali ambijent, za koji su bili zaduženi on i njegova gitara.
Nasuprot njima, opažam bijelu kožnu jaknu, traperice i cipele.Odjeća koju je nosio za potrebe eurovizijskog fotosesiona.Više ne mogu izdržati.Izlazim.Dok se trudim da izvojevam još jednu pobjedu nad tugom, pomislim, kako li će se najbliži suočiti sa ovim grandioznim zdanjem.Uputila sam se tamo gdje su oni, njegovi najmiliji.
NEMAM SNAGE SUOČITI SE SA VOŠTANIM FIGURAMA
Pred obiteljskom kućom Proeski dočekala me Dori, Tošina sestra.
''Spomen-kuća me grebe po ranama'', izustila je sa suzama.Rastrgana između tuge i stvarnosti, nakon dugo razmišljanja pristala je na razgovor.Još jednom je potvrdila svoju veličinu.Karakterističnu i za njenog brata- dobrota i poštovanje prema ljudima.
-Prije nekoliko dana željela sam sama ući u Spomen-kuću, uz pratnju dvoje ljudi.Bilo mi je jako teško, od pomisli da se suočim sa puno toga što me podsjeća na mog brata.Otišla sam prije negoli su donijeli voštane figure.Bojim se da neću imati snage suočiti se sa njima.Kada ih je moj suprug vidio, jako se uznemirio.Sam mi je rekao : ''Gledaš figure i imaš osjećaj kao da je Toše živ, a nije, a toliko si silno želiš da je ovdje među nama.''
Zato, imam neki čudan strah od ''susreta'' sa njima.U Spomen-kući izdržala sam samo 5 minuta.Kao na filmskoj vrpci stale su mi se vraćati slike na vrijeme dok mi je brat još bio sa nama.Ne mogu zamisliti da nije ovdje, a sve nešto povezano sa njim je na jednom mjestu.Njegova odjeća još nije bila namještena.Kada sam je vidjela spakiranu u prtljazi, osjetila sam njegov miris.Nevjerovatno, no njegova garderoba još uvijek miriše na njega.Počela sam je ljubiti, i u jednom trenutku mi je pozlilo.Izašla sam i više se nisam vratila.
Zadovoljna je izgledom kuće i time kako je napravljena.Ako uspije sakupiti snage, željela bi i raditi u muzeju.
-Prekrasno.Grandiozna kuća, koja nalikuje na njegovo grandiozno djelo.
Htjela bi raditi u Spomen-kući, no zasad je rano govoriti o tome.Najbitnije je da se ohrabrim provesti u njoj duže vremena, da se naviknem na ambijent, na njegove stvari.Na sve ono što mi dira u rane.No željela bi biti dio nje, da je njegujem, da je održavam.A kad sakupim snage, možda ću jednom posjetiteljima pričati djelove profesionalnog i privatnog života moga brata.
Dori neće biti prisutna svečanom otvaranju ovog zdanja.Na događaju neće biti prisutni niti Tošini roditelji.
-Oni ne mogu izdržati sve to.Zasad, vidjeli su Spomen-kuću izvana.I jako im se sviđa.Sudbina je odabrala da doživimo ovu neopisivu bol.Moji roditelji još uvijek svakog dana dva puta odlaze na Tošin grob, a ja, zbog obaveza sa djecom, samo jednom.
POČELA SAM SLUŠATI TOŠINE PJESME
Dok pijemo kavu u dnevnoj sobi, zapažam da su Tošine fotografije svuda oko nas.
-Kako vrijeme prolazi, još nam je teže.Nedostaje nam sve više svakim novim danom.Prije nekog vremena dobila sam jednu sliku i počela sam na televiziji gledati njegove spotove i koncerte.Pratim i što se u medijima piše o njemu.Drago mi je što publika može čuti sve pjesme koje je ostavio.Znam da je tamo, negdje gore, sretan zbog toga.Posebno što se snimila pjesma ''Kruševo'', koju je mnogo želio, a izvodi je Rade Šerbeđija.
Rijetko sam išla na njegove koncerte.Uvijek sam se bojala da mu se nešto ne desi.Bila sam na samo nekoliko njegovih koncerata.Nisam prisustvovala niti događajima koji su se zbivali nakon njegovog odlaska,U ovom periodu mnogo me više boli kada slušam nekog drugog da pjeva njegove pjesme.
Nekolikominutnu tišinu prekinuli su njeni sinovi Kristijan (13) i Nikola (7).Došli su poljubiti majku i obavjestiti je kako je bilo u školi.Nakon kratkog vremena otišli su u drugu sobu, kako bi se prepustili kompjutorskim igrama.
-Mali Nikola još uvijek vjeruje u našu laž da je na putu.Često mi govori, javi ujaku da mi kupi igračku.Neki dan se sukobio sa Kristijanom, oko igrice za Playstation.Tada mu je mali uzvratio:Otići ću ujaku na manastir.
Vjeruje da će ga možda tamo susresti.Za razliku od njega, Kristijan je zatvoreniji i ništa ne pokazuje,No kada nisam doma, stalno razgledava album sa Tošinim slikama, a na internetu traži i sluša njegove pjesme.
MOLIM GOSPODINA DA NAM UBLAŽI BOL
Još jedan Veligden proći će bez njega.Nekad smo se svi zajedno radovali uskršnjim jajima, za obiteljskim stolom.Sa njegovim odlaskom, iščeznula je i radost.
-Brat mi je za Veligden uvijek bio doma.Pričestili bismo se u crkvi ''Sv.Bogorodice''.Išli bismo na noćnu službu u dva nakon ponoći.Majka mi se jako veselila bojanju jaja,sada sve to radi sa velikom boli i sa molbom Gospodinu-da ih barem malo uspokoji.I ove ću se godine pričestiti i moliti Gospodina na nam barem malo ublaži bol.
Zvuk motora parkiranog pred dvorištem prekinuo je naš razgovor.Dori je uzbuđeno provirila na prozor.
-To je motor mog brata.Kada ga je kupio prije 7 godina, bio je presretan.Natjerao je mene i mog supruga Slavena da ga pratimo sa autom i da ga slikamo.
Sa suzama je istrčala van.U istom su se trenu vani našli i njeni sinovi.''Ujakov motor'', vikali su i penjali se na njega.
A za novije generacije, Kristijanove i Nikoline dobi, koji o Toši uče samo preko njegovih pjesama, ovaj će objekt biti istinsko mjesto da osjete i nešto čega nema u refrenima njegovih hitova.Da vide da je Toše bio glazba, no i više od glazbe, bio je čovjek, no i više od čovjeka, bio je ljubav, no i više od ljubavi.
Sonja Aleksoska Nedelkovska
Dnevnik.com.mk
preuzeto - tose.bloger.hr
